Ne moremo biti Bogu dost zahvalni za sve, ča nam je darovao: za urodju zemlje i djelo ruk človičjih, za zdravlje, djelatno mjesto i čas, koga ulažemo na dobro mnogih; za križ i trapljenje, po kom ćemo zadobiti spasenje. Zato premišljavajmo o najlipšoj kriposti: o zahvalnosti. Človik, ki misli, je zahvalan. Dojde do spoznanja, da sve, ča smo i imamo, moremo zahvaliti drugim: Bogu i bližnjim.

Jezuš je u evandjelju 28. nedilje kroz ljeto/C zvračio deset gubavcev, od kih se samo jedan vrati, da mu hvali. Značajnost ovoga evandjelja nije u tom, da Jezuš odmah, u konkretnom hipcu, zvrači bolesnike - kot na drugi mjesti evandjelja. Čitamo, da su ukočeni, nimi, mrtvi, odmah, na licu mjestu ozdravljeni, oživljeni i pripeljani u novi, srićan život. Gubavci poslani su k svećenikom i na putu ozdravu. Ozbiljno zamu zapovid, oni idu, da se pokažu službenikom Crikve i tako nastupu polagani proces izliječenja od gube.

I mi smo na putu prema cilju, opterećeni križem i ranami griha. Jezuš i nas poziva, dati se na put k svećenikom, da nas očistu od tereta, pod kim skučimo. Cijelovito ozdravljenje na tijelu i duši je nek moguće putem Crikve, ako vjerujemo, da su svećeniki pri zaredjenju polaganjem ruk i zazivanjem Duha Svetoga zadobili milost i punomoć dilenja sakramentov, kroza ke Bog obiljno djeluje, posebno po sakramenti spovidi i euharistije. Za Boga je svenek človik u sredini. Ako je grišan, čudakrat isključen ili se nalazi na rubu društva, otkinut je od Boga. Prem je teško zagrišio i na sebi nosi “gubu” griha ili je inficiran suvrimenimi betegi i duševnimi propasti, postoji za svakoga mogućnost očišćenja i oprošćenja.

“Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svit smrću i goristanjem svojega Sina i poslao Duha Svetoga na oprošćenje grihov”, s ovimi riči polažu spovidniki grišnikom ruke i je odvežuju od ran griha ter omogućuju novi početak, u za sve čase aktualnom sakramentu pomirenja s Bogom i medjusobno. A kako bitne su i druge vrsti pokore, ke nam ponudja Mati Crikva! Mislimo nek na pokajnički čin na početku sv. maše. Put u Crikvu i spovidnicu moramo pojti sami, u ufanju za duševnim mirom, za pomirenjem s Bogom i s bližnjim ter u hlepnji za ponovnim “ozdravljenjem” u hrabrosti. Preduvjeti za novi početak su spunjavanje zakona. Gubavci su posluhnuli Jezuša: “Pojte i pokažite se svećenikom!”, glasno proseći Jezuša za smilovanje.
 

Za nas valja, držati desetere Božje zapovidi, ne pozabiti pet crikvenih zapovidi i šest glavnih istin i tako biti “drugačiji”, kot on gubavac iz Samarije: ne kopije, nego originali. On se je u zahvalnosti hitio pred noge Jezuševe. Protivio se je svitskoj nasladnosti, ka kaže, da se človik najlaglje pozabi iz zahvalnosti. Prem isključen iz društva razumio je, da hvala pripada u prvom redu Bogu, ne samo onda, kada nam ide čemerno, nego ravno i onda, kada nam Bog dili milosti. Učimo se od gubavca Samaritanca davanje svidočanstva: “Zahvalnost je najlipša kripost!” Zahvalnost pelja k srići, ku nam dili Bog.