Stojimo u vazmenom vrimenu – čas radosti i veselja, jer svečujemo da smo od Boga ljubljeni, da nas je Kristuš otkupio i da nas – ki slijedimo Kristuša – jednoga dana čeka vječni žitak kod Boga, skupa s našimi najbližimi.
 

Mi kršćani smo pozvani da dajemo odgovor na ovu veliku ljubav, ku je Kristuš pokazao prema nam. Odgovor postoji u tom da ljubimo kako nas je Jezuš učio ljubiti – Boga i bližnjega.
 

Ali kako to ide? Sv. evandjelje ove nedilje, kada svečujemo i Majkin dan, nam daje odgovor. Jezuš veli: „Ako me ljubite, držite moje zapovidi.“ Njegove zapovidi, njegov nauk nisu prazni i oštri propisi, ki nas kanu načiniti malim i neslobodnim. Oni su nam put u žitak u punini. Jer mi smo dica Božja – i Bog zna, ča je najbolje za nas, bolje nego mi sami, i njegovo najveće veselje je, da živimo u zajdenici s njim.
 

Slično je i kod naših majkov: One kanu samo najbolje za nas. Dite zna, da ga majka ljubi, da je to, ča majka prosi nek na dobro. Dite i zna, da more učiniti majki veselje s tim, da to čini, ča mu majka veli. U toku vrimena dite odraste – ono mora početi biti samostalno, mora se emancipirati od majke i početi samo odlučiti. U starosti majke se skaže ljubav prema majki i starjim na drugi način: dite je pozvano skrbiti se za majku, zeti si lazno za nju, vratiti onu ljubav, ku je primilo cijeli žitak. Kod Boga je malo drugačije: Prema njemu ostanemo svenek (mala) dica. On se za nas skrbi kroz naš cijeli žitak, On je uvijek ta, ki najbolje misli i zna za nas.
 

Pitajmo se: Ljubim Boga? Ljubim majku? Kad nedilju gledam u naše crikve onda nek dojde mali dio vjernikov k sv. maši da se Bogu zahvali, da ispuni Jezuševu želju da dojdemo skupa i se spominjamo s onoga, ča je za nas učinio („Ovo činite meni na spomen.“).

Oni, ki ne dojdu, ne ispunu njegovu želju i zapovid. Oni velu, da Boga i Jezuša ionako ljubu. Da se doma njemu pomolu, da na njega mislu, da su zahvalni, da zato ne triba crikvu i nediljnu sv. mašu.
 

Ja bi postavio samo jedno pitanje: Ča bi majka u starosti rekla, ako velimo, da ju ionako ljubimo, ali si ne zamemo lazno za nju i ju ne dojdemo poiskati (nediljna sv. maša)? Jer mi znamo i telefonirati (kratka molitva doma)? Ili ćemo joj reći, da ovo sve ne triba, jer ionako mislimo na nju?

Ljubav se triba izraziti. Mi ne moremo samo ljubiti u misli nego i u čini. Bog čeka, kot naša majka, na našu ljubav. Zamimo si lazno i počnemo pravo ljubiti …