|
1. Štenje Knjige Izaije proroka
Iz 50,4-7
|
1. Štenje Knjige Izaije proroka
Ovako govori sluga Božji: 4 Gospodin mi je dao učenički jezik, da znam okripiti umorne riču milom. Zbudi mi svako jutro uho, da ga poslušam, kot učitelja. 5 Gospodin Bog, mi je otvorio uho. Nisam se protivio, niti najzad krenuo. 6 Držao sam hrbat svoj onim, ki su me bili, lice svoje onim, ki su mi bradu pukali. Nisam ugnuo lica svojega ruganju i pljuvanju. 7 Gospodin Bog mi je pomoćnik moj, zato nisam osramoćen. Zato si otvrdnem lice kot kremen. Znam, neću se prevariti. |
|
2. Štenje Pisma svetoga Pavla Filipljanom
Fil 2,6-11
|
2. Štenje Pisma svetoga Pavla Filipljanom
6 Kristuš Jezuš ki biše u spodobi Božjoj, vindar nij mislio, da pridrži svoju jednakost s Bogom; 7 nego je samoga sebe svlikao (iščrpio), kad je na se zeo spodobu sluge i postao spodoban ljudem. I vanjštinom je bio kot človik. 8 Ponizio je sam sebe i bio je poslušan do smrti, do smrti na križu. 9 A zato ga je i Bog uzvišio i darovao mu ime, ko je nad svako ime, 10 da se u ime Jezuševo prigne svako koleno onih, ki su na nebu, na zemlji i pod zemljom, 11 i da svaki jezik prizna, da je Gospodin Jezuš Kristuš u diki Boga Oca. |
1 Kad su se približavali k Jeruzalemu i došli u Betfagu na
Uljevom brigu, onda je poslao Jezuš dva učenike
3 govoreći im: “Pojte u selo, ko je pred vami, i odmah ćete
najti oslicu privezanu i ždribe s njom; odvežite ju i dopeljajte
je k meni.
3 I ako vam gdo ča veli, recite, da je Gospodin triba; i velje
hte vam je prepustiti.”
4 A ovo sve se je pripetilo, da se spuni, ča je rekao prorok
govoreći: “Povite kćeri Sionskoj: Nut kralj tvoj dohadja
k tebi ponizan, sideći na oslici i na ždribetu vozne oslice!”
6 Učeniki su otišli i učinili, kot im je Jezuš zapovidao.
7 I dopeljali su oslicu i ždribe i prostrli na nje svoje halje i
posadili su ga na nje.
8 Vrlo velika množina ljudstva pak prostiraše pratež svoju
na putu, a drugi su sikli kiće stablja i strovašili je po putu.
9 A množina ljudstva, ka je išla pred njim i za njim, vikala je:
“Hozana sinu Davidovomu! Blažen, ki dohadja u ime
Gospodinovo! Hozana na višini!”
10 I kad je nutardošao u Jeruzalem, smuti se vas varoš
govoreći: “Gdo je to?”
11 A ljudstvo je govorilo: “Ovo je Jezuš, prorok iz Nazareta
u Galileji!”
|
Pripjevni psalam
Ps 22 (21),8-9.17-18a.19-20.23-24
|
Bože moj, Bože moj, zač si me zaostavio? 8 Rugaju mi se svi, ki me vidu; * usne razvlaču i glavom mašu: 9 “Ufao se je u Boga, neka ga zbavi, * neka ga spasi, ako ga ljubi.”
Mnogi su me psi opkolili, * okružili su me roji zločincev./ Ruke i noge su mi preboli. 18 Prebrojiti morem sve svoje kosti, * a oni me gledaju i zivaju va me.
19 Pratež si moju dilu med sobom * i bacaju kocke na opravu moju. 20 Ali ti, Bože, od mene ne odalji se, * snaga moja, pašći se meni na pomoć.
23 Tvoje ću ime nazvišćavati braći, * usred zbora tvoju ću glasiti slavu. 24 Ki se bojite Boga, slavite njega/ * svi potomci Jakova slavite njega, * potomstvo Izraelovo neka ga štuje u strahu. |
Kolikokrat smo jur izrekli, jačili ov vik „Hozana“? A vjerujte mi, svi ili skoro svi ga razumimo i hasnujemo kot „Haleluja“, kot vik dike ili slavljenja. A zapravo to nije. Zanimljivo je ada pogledati i premisliti, ča znači „Hozana“ (ili „Hoziana“). Hozana prevodjeno je: „Pomozi mi“, „Spasi me“, „Spasi nas“. To prosi podanik kralja.
Ako tako gledamo, je ov vik ili pozdrav pri Jezuševom ulazu u Jeruzalem na krivom mjestu. Barem tako izgleda. Još i ako premislimo, da je gramatikalno krivo, ar se viče „Hozana sinu Davidovomu“, kot da bi njemu, Jezušu bila pomoć potribna. No, to moremo riješiti, da velimo: to je pjesnička sloboda. Zapravo bi morali reći i pisati: Tebi sinu Davidovomu vičemo „Pomozi nam“, Hozana.
Jedan drugi pogled,aspekt mi se ali čini važan. U Svetom pismu čitamo: „Ne moreš od konja očekivati dobitak“ (Ps 33,17) ili „Ne spašava kralja konjska moć“ (Hos1,7). Ada: Ne velika vojska, ne oružje, ne najnovije rakete ili drone su spasenje naroda, nego Bog, Božja rič. Zaman je, ufati se u oružje, u ljudske prijatelje. To nas ne more i neće spasiti. Naše ufanje more bit samo Bog, u Bogu.
Iz toga slijedi za naš svakidanji žitak: Tužno je, ako je naše ufanje u pinezu, u luksusu, u najnovijoj medicini, …, a ne u Bogu. Jedino Bog nam more dati pravo ufanje i ispunjeni žitak.
Povrnimo se sada „viku Macicne nedilje“. Ako ovako gledamo, da je jedino u Bogu spasenje, onda moremo razumiti, da su Jeruzalemci i drugi Jezušu vikali i ga pozdravljali: Sine Davidov, Ti si naše spasenje. Pomozi nam. Ili: Jezuše, mi tribamo Tvoju pomoć. Ti si nam jedino ufanje. A ono „Hozana u višini“ nas uči, da su Jeruzalemci pozdravili Jezuša, Sina Davidovoga, kot Boga, kot Sina Božjega.
Ako ovako gledamo i premišljavamo, onda je „Hozana“ veći i uzvišeniji krik nego „Haleluja“. Ar „Haleluja“ znači, hvalimo, dičimo Boga (općenito), a „Hozana“ moremo i smimo tumačiti i razumiti „Tebe slavimo i dičimo, Jezuše, ki si naša pomoć, naše spasenje“.
Da, neka tako bude. Amen.
Željim nam svim za ove velike dane naše vjere, da nanovič doživimo Jezuša kot našega Spasitelja, kot našu jakost, koga kanimo pustiti u naš žitak, da se po njem redimo. „Blažene dane Velikoga tajedna!“
Uvodna molitva
Još smo pod utiskom potresnoga evandjelja „Muke Jezuševe“. Pomolimo se sabrano za Crikvu, svit i nas same.
Prošnje
Gospodine, usliši nas.
Završna molitva
Gospodine Bože, umirući na drivu sramote je Jezuš molio: „Bože moj, Bože moj, zač si me zaostavio?“ Ti si čuo krik njegove duše, nisi ga ostavio u škurini. Budi i uz nas i uz sve ki te tribaju, jer bez tebe je nemoguće živiti: To te prosimo po Kristušu, Gospodinu našem.
Amen.