Sveta Lucija, ke spomendan je 13. decembra, je jedna od najpoznatijih ranokršćanskih mučenic. Rodila se u Sirakuzi na Siciliji oko lita 283. Bila je mlada žena s velikom vjerom i svisnom odlukom, da svoj život posveti Kristušu. Kad je odbila ženidbu i odlučila svoje imanje podiliti siromašnim, bila je progonjena i mučena. Nje ime „Lucia“ znači „svitlo“, i zato se ona u mnogi kraji obožava kot zaštitnica svitla, vida i ufanja.
 

U našoj gradišćanskohrvatskoj tradiciji se s blagdanom sv. Lucije povezuje jedan lipi i dibok simbolični običaj: Lucijino žito. Na dan sv. Lucije se u mnogi domi i škole posadi pšenica u male posude. Ove mlade klice rastu do Božića i simboliziraju novi život, plodnost i ufanje. Zeleno žito na božićnom stolu spomenjuje na obećanje, da Bog daruje život i da svitlo pobijedi škurinu.
 

Posebno lipo smo ov običaj doživili u Osnovnoj školi Bajngrob. Dica su se tokom vjeronauka bavila temom svete Lucije. Svako dite je u svoju malu posudu za cveće posijalo žito i zataknulo črljenu sviću. Pri tom poslu su bili puni veselja i radoznalosti, čekajući, jeli će žito proklicati. Svaki dan se brigu i promatraju biljku, gledaju kako raste i se veselu svakomu novomu zelenomu listu.
 

Tako se legenda o sv. Luciji povezuje s konkretnim iskustvom dice: oni se uču i doživu, da i u najmračnijem vrimenu adventa raste novo svitlo i novo ufanje. Lucijino žito postaje most med vjerom, tradicijom i živim iskustvom dice, ka s veseljem čekaju Božić.

Slika: Barbara Feh