Svaki človik se je barem jednoč u životu našao u situaciji, da želji drugu priliku ili potpuno novi početak. Želji biti prihvaćen, želji da mu je oprošćeno, želji ispraviti pogrišku, morebit i učiniti kakov radikalniji zaokret na bolje u svojem životu. Mi ljudi smo bića simbolike i obilježavanja, potriban nam je znak, da smo pripravni i da nam je dopušćano, krenuti dalje sa životom, iskati znak, da smo u Božji očima i dalje dobrodošla bića, ka moru i želju vršiti njegovu volju.

Koga li boljega znaka novoga početka u vjerničkom životu od dana Čiste srijede ili Pepelnice!

Premislimo malo upotribljenje posebnoga znaka pepela, ki se na ta dan upotribljava. U Knjigi Postanka Bog prilikom stvaranja človika hasnuje ča, ča biblijski pisac naziva zemljom-oranicom (prahom zemaljskim) (prisp. Post 2,7) i vlastiti dah. Ti dva elementi činu človika živom dušom, autonomnim bićem neizostavno povezanim sa Stvoriteljem, bićem, ko je uskladjeno u svojoj tjelesnoj složenosti s gradivnimi elementi zemlje i duhovnoj istančanosti iskati nepropadljivo. S jedne strani imamo ovu sliku, ku je zamislio Gospodin, jednu vizionarnu misao o človiku, ki svojemu Stvoritelju i svitu okolo sebe odgovara ljubavlju potpuno slobodno. Imamo i obrat u tom skladu, koga su ljudska sklonost grihu i neposlušnost narušili, uzrokovavši prodor istoga, i u konačnici, smrti u ljudski život. Prilikom izlaska iz paradižoma, rajskoga vrta, Bog govori Adamu: prah si i u prah ćeš se vratiti (Post 3, 19). Spomenute riči moru nam glušati pogibelno, ukoliko nismo svisni, da je Bog, i po padu človika, njegov dobri Otac, Neki ki ga ljubi već od svega. Ali činjenica ostaje opiranje Božjoj volji, slikovito gledano, donese raspadanje ljudskoga duha, a tijelo je propadljiva materija prez obzira, koliko mi u tajnom hlepili živiti vječno po neki svoji zamisli, ufajući se u medicinu i znanost nekada do granice apsurditeta.

Na Čistu srijedu ili Pepelnicu svećenik pri obredu pepeljenja hasnuje pepeo izgovarajući riči: „Spomeni se, človiče, da si prah i prahom ćeš postati.“ Drugimi riči, spomeni se, da si smrtan, prolazan i da tvoj život zapravo ne pripada tebi, nego je dar tvojega Stvoritelja. Još nešto: ste se ikada pitali, odakle dohadja ta pepeo? Odgovor je sljedeći: od macic prethodne Macicne nedilje (Cvijetnice). Zač se koristu ravno te grančice? Uljevo stablo je stablo, ko je svidočilo mnogim dogadjajem Jezuševoga života. Zadnju noć pred svojom mukom prebavio je na Uljevom brigu, moleći. Uljevo stablo kot vrlo zastupljena biljna kultura u Jezuševom galilejskom zavičaju, nudi hlad, kad je obiljno i dragocjeno ulje svojega ploda. To je dugovječno stablo, čvrsto i postojano, kot Božja naklonost prema nam. Na Macicnu nedilju pozdravljamo Jezuša kot Kralja u procesiji uljevim kićem, macicami. Sada ta znak pozdrava, pažnje i poštovanja postaje naš znak novoga početka kroz pepeo.

Postoji još jedna varijanta obredne formule pri pepeljenju, ka se more čuti namjesto prethodne, a to su riči: „Povrnite se i vjerujte Evandjelju.“

Iste riči izgovara sam Jezuš, kako je zabilježeno u evandjelju po Marku (prisp. Mk 1,15), na početku svojega javnoga djelovanja. Pred ovim slijedu riči: Ispunilo se je vrime i prišlo je kraljevstvo Božje.

Spominak na vlastitu smrtnost i vrime, ko isteče na putu obraćenja je isti. Za obraćenje imamo odredjeno darovano vrime, milosno vrime, a ne neograničen, ludo potrošen broj dani i uri. Zbog čega nam je obraćenje potribno? Zarad Kraljevstva Božjega. Kako znamo da smo jerbi toga Kraljevstva? Kada živimo tako, da nam je Bog i Njegova rič na prvom mjestu. Jezuš riči o blizini Kraljevstva Božjega ujedno obraća duši pažnju na svoju blizinu. U Jezuševoj prisutnosti nahadja se Kraljevstvo Božje, njegova osoba, njegova djela su to Kraljevstvo, ko nasljedujemo, a komu je on Kralj. Zapravo Jezuš želji postati Kraljem našega srca. Obred Pepelnice nas usmjerava k obraćenju, ko je početak i trajna prisutnost Boga, koga donesemo svitu, šireći tako njegovo kraljevstvo kroz molitvu i djela milosrdnosti.

Slika: Pixabay