Hrvatski svećeniki Željezanske biškupije su sa svojim biškupom mons. Egidijem Živkovićem boravili i ovo ljeto na redoviti duhovni vježba u Lovranu u Hrvatskoj. Novina ovo ljeto bila je, da su ove vježbe bile otvorene i za laike i laikinje naše biškupije, ki su željili sudjelovati, ter je kot organizatorica ali i sudionica bila i direktorica Hrvatskoga i Ugarskoga vikarijata dr. Kristina Glavanić.
 

Duhovne vježbe su durale od ponediljka, 27. novembra do petka, 1. decembra jutro, a održale su se u „Domus Laurana“, biškupijskom „Domu susretov“ Riječke nadbiškupije. Vježbe je predvodio mons. Mario Tomljanović, generalni vikar ove nadbiškupije a jedno predavanje predvodio je i riječki nadbiškup mons. Mate Uzinić.

Na putovanju do Lovrana su sudioniki duhovnih vježbov postali na jutarnju pauzu u Lendavi, maloj fari na granici Ugarske i Slovenije, kade ih je dočekao domaći farnik Martin Dolamič-Konrad, ki ih je uputio u povijest crikve, ovoga kraja ali i vjerničkoga života, ter su svećeniki i biškup po molitvi i pjesmi u crikvi, uz ručenje, ko je priredio domaćin s farskimi djelatniki, imali priliku, izminiti vridna iskustva iz pastoralnoga područja djela.
 

Po Lendavi bila je slijedeća stanica živopisno selo Krašić, čijim idiličnim ambijentom i glavnim trgom dominira farska crikva Presvetoga Trojstva, a cijelo mjesto zapravo je svetišće, ko nas spominja na poslidnje zemaljske dane velikana Crikve kod Hrvatov bl. Alojzija Stepinca. Kot domaćin je biškupa i svećenike dočekao mjesni farnik vlč. Ivan Vučak, s dekanom Jastrebarskoga dekanata preč. Miroslavom Lesičarom, ki su pred mašnim slavljem kratko upeljali u povijest ovoga znamenitoga mjesta i Crikve. Sveto mašno slavlje predslavio je varaždinski biškup u miru mons. Josip Mrzljak u koncelebraciji s našim biškupom Egidijem i svećeniki a prodikovao je o svojem svidočenju života bl. Alojzija Stepinca u zatočeničtvu, njegovom herojskom držanju, velikoj poniznosti ali i inspirativnimi prodika, ke je gusto držao u crikvi. Farnik je sa suradniki priredio bogat objed, po kom su svi skupa pohodili i muzej-stan hrvatskoga blaženika, kade su probavili ugodno vrime u molitvi, razmišljanju ali i razgovoru sa sestrami Službenicami Maloga Jezuša, ke djeluju i pomažu u ovoj fari.

Isti večer, dolaskom u „Domus Laurana“ u Lovranu, počele su duhovne vježbe. Raspored predavanj (impulzov) je bio podiljen u dvi cjeline: jutarnju i otpodnevnu, s molitvom, razmatranji, pobožnosti i svetim mašnim slavljem.
 

Voditelj vježbov mons. Mario Tomljanović koncipirao je premišljavanja u šest govorov. Prvi govor bio je zamišljen kot naš odlazak u pustinu, po uzoru na Jezušev odlazak u pustinu, kade je probavio vrime u postu i molitvi. To je mjesto, ko tribamo gusto pohadjati, da bi se mogli sastati sa sobom, svojimi skušavanji, potriboćami, kade ćemo ojačati u vjeri ali i upoznati svoje slabosti, protiv kih se moramo naučiti boriti. Za svećenike ta slabost je i „izgaranje“ u svojem poslu, davanje preveć sebe drugim, dokle za sebe ne nalazimo dovoljno vrimena. Ova pogibel se more prevažiti, ako naučimo da biti sam, znači biti i s drugimi, da se stavimo objektivno prema stvarnosti, ka govori o nami sami (prez ulipšavanja) a pred svim shvatiti, da nismo mi sebi najbitniji, nego da dio naših svakodnevnih problemov stavimo Jezušu u ruke i zazovemo: „Jezuše, misli ti“. Opomenuo je, da se duhovnost ne koristi za naše sebične potriboće, nego da je izgradjujemo po jezuitskom principu a to je, da s Gospodinom moramo imati svojih najmanje 30 minut dnevno u meditaciji. Kako dohadja advenat, prema tumačenju mons. Tomljanovića, on najprije govori o budućnosti i tribamo ga proživiti tako, da duhovne plode beremo slaveći dite Jezuša u Božićnom vrimenu. Na kraju prvoga govora, pozvao je nazočne, da se do narednoga impulza povuču u samotu i kontempliraju svoju pustinu.
 

Drugi govor bavio se je perspektivom života po pustini, a njegova glavna karakteristika je razgovor, kot temelj komunikacije s ljudi. Voditelj je naglasio, da ne tribamo gledati i razmišljavati dogodjaje samo iz nekoga kuta, nego biti dioniki istih a to je prispodobio sa simenom, ko se more posijati u pustini a to tlo je upravo poniznost, kot najplodnije, ar samo u tom odnosu s Bogom vidimo pravi put prema bratu človiku. Communio - zajedničtvo znači imati drugoga pred sobom a tražiti druge prez poznavanja sebe je pogrišan put. Meditacija je jedan od načinov, da u komunikaciji sa svojim Stvoriteljem upoznamo sebe i otkrijemo svoj „svećenički identitet“ ono naše „gdo sam ja“ u odnosu prema sebi, drugim i zajednici. „Ljudi ufanja“ je naziv svećenikov, prema tumačenju mons. Tomljanovića, a ono, ča ne moremo u svitu tokom našega života prominiti, ne tribamo zdvojiti, ar je na nami, da posijemo zrno ufanja, ko će isklijati. Temelj odnosa s Bogom je temelj susreta s človikom.
 

Treti govor bio je promišljanje o Presvetom Trojstvu, kot ekleziološkom temelju smisla komunikacije o ljubavi. To je prispodobio sa službom biškupa, ki svojim prezbiterom (svećenikom) predsjedava u ljubavi. Ar ljubav je uvijek u odnosu a ovde smo i mi svećeniki kot generatori ljubavi a ne kot zapreka na putu k duhovnosti. Naglasio je, kako svećenički celibat nije neka vrsta invaliditeta, nego prednost, ar moramo znati prihvatiti svakoga. Ar svećenik je kot brat med braćom i sestrami, da bi duhovno pomogao, bio dio toga ljudskoga zajedničtva i jedinstva, prez primisli na duhovnu oholost, ka privatizira vjeru ali i Evandjelje i Jezuša samoga, ki pripada svim a svećeniki su dužni, na ta način biti pomoć i potriboća. Voditelj je sve svećenike pozvao, da se spomenu svojega poziva na svećeničtvo, toga hipca, kada su se odlučili, pojti za Gospodinom, ar im ta hipac more pomoći, da nastavu u radosti vršiti svoje poslanje.

Kratki pohod Marijanskom svetišću na Trsatu slijedilo je po objedu treti dan duhovnih vježbov, a s poviješću ovoga mjesta su pohodnike upoznali subrati franjevci, ki se jur šest stoljeć brinu o prvotnom mjestu Nazaretskoga stana, ki je čudesnim putem 1219. ljeta došao u Trsat, ter se ovo mjesto naziva i Hrvatski Nazaret. Kada je samo par ljet kasnije Stan, opet čudesnim putem, našao svoje trajno mjesto kod Ancone, sadašnjem svetišću Loretu, u trsatskoj crikvi ostao je bogati oltarni prostor kot uspomena na mjesto Stana a papa Urban V. je 1367. ljeta poklonio svetišću ikonu Majke Božje, ka se i danas na istom mjestu poštuje. Po molitvi i pozdravu Kraljici Jadrana, razgledanja muzeja i prostora franjevačkoga samostana, biškup i pohodniki krenuli su k Rijeki.
 

U prostorija Ordinarijata dočekao ih je nadbiškup Uzinić, ki je po uvodni riča pozdrava i kratke povijesti nadbiškupije, održao četvrti predvidjeni govor, u kom je istaknuo četire kriterije, ki su trajno važni: sloboda, nenavezanost na materijalna dobra, nenavezanost na prošlost i tradiciju i nenavezanost na vlastitu obitelj. Nadbiškup je ove tematske cjeline obrazlagao u duhu i svitlu evandjelja a posebno kroz prizmu svećenika i osobov, ke djelaju pri crikvi, ar sloboda znači slobodu prihvaćanja, Jezuševu želju da Njegovom logikom ljubavi budemo slobodni. Materijalna dobra ne moru biti kriterijum za duhovno zvanje, ar duhovna dimenzija prelazi svako materijalno dobro a s druge strane ne traži se radikalno siromaštvo, nego radikalna nenavezanost. Prošlost i tradicija isto tako su bili u fokusu nadbiškupovoga predavanja o nenavezanosti a to je upotpunio slikom iz Evandjelja o Jezuševoj izreki o pokopu mrtvaca (Mt 8,18-22), ar smatra da običaji i tradicija nisu imperativ, ukoliko nimaju svrhu „motora“, ki čuva vjeru i kada su nerijetko pripreka za autentično nasljedovanje Jezuša, ar Evandjelje je uvijek novo. Nenavezanost na obitelj bila je poslidnja tema, a upotpunio ju je slikom Jezuševoga odnosa s obitelji (n. pr. kada se kot izgubio u crikvi/Hramu), ar On nas sam poziva na širinu, veću od obitelji ili od nacije a njegovo nasljedovanje u tom slučaju triba da je konkretno a ne polovično.
 

Po predavanju su se biškupi i pohodniki uputili u riječku katedralu svetoga mučenika Vida, kade su skupa proslavili svetu mašu a potom su ljubaznošću domaćina nadbiškupa Uzinića bili gosti kod obiteljskoga stola za večerom. Biškup Egidije se je u ime svih srdačno zahvalio nadbiškupu na izdvojenom vrimenu, ča nas je duhovno obogatio a posebno istaknuo činjenicu, da je upravo gospa Glavanić, direktorica Vikarijata, prva žena, ka je sudjelovala duhovnim vježbam, ča je pozitivan signal, da se i na dojduće moru priključiti svi zainteresirani, ki djelaju u pastoralu i pri crikvi.
 

Slijedeći dan, poslidnji peti i šesti govori voditelja vježbov mons. Tomljanovića bavili su se pitanji odnosa, suradnje i mira. Suradnju je okarakterizirao kot fundamentalno a ne granično pitanje, a to promatrati kroz osobni odnos s Jezušem, kot s bratom, ča znači da kroz prizmu toga i sve druge pogledamo i doživljavamo kot brata i sestru. Razlučivanje je preduvjet dobre procjene, posebno u našem srcu, ko hlepi, da oćuti pravu bliskost a s njom i duhovnost, ter se u tom slučaju ne more pogrišiti. Voditelj je savjetovao, da u životu gušće postavljamo pitanja, a ne tražimo samo odgovore, da u prodiki ostavimo ljudem morebit i neku „domaću zadaću“, ar prodike su usmjerene u crikvi od uzrasta diteta do morebit univerzitetskoga profesora, od divojke do staremajke i svu tu širinu triba obuhvatiti istom porukom. Zato triba imati posebnu ćut, a najpotribnije je imati mir, koga tribamo najti u sebi - za druge. Mudrost znači najti hipac i vrime za drugoga, dajući na ta način vridnost bratu i sestri, ali ipak ne biti „akumulator“ negativnosti, ar borimo se svakodnevno i s emocionalnimi i duhovnimi napadi. Mir triba najti u sebi, ar nismo imuni na srditost a tom slučaju mirom reagirati na nemir.
 

Po predavanju se je pri poslidnjoj večeri biškup Egidije u ime svih pohodnikov srdačno zahvalio voditelju mons. Mariu Tomljanoviću na topli i birani riči, kot i tematiki, ku je odabrao za ove duhovne vježbe, željio mu je obilje blagoslova i uspjeha u njegovom poslanju u Riječkoj nadbiškupiji, kot i svim, ki su boravak u Lovranu učinili ugodnim, predavši pritom prigodne poklone iz Gradišća. Slijedeći dan jutro krenuli su svi zajedno prema svojim domom, puni Duha Svetoga i Riči Božje, ku su s radošću slušali i čije plode ćedu brati u svojem pastoralnom i dušobrižničkom djelu u svoji fara i med svojimi vjerniki.
 

Biškup je sa svećeniki svaki dan u kapelici „Domus Lauretana“ slavio sveto mašno slavlje, pod kim je prodikovao voditelj duhovnih vježbov a dnevno su moliti skupno časoslov, obavljali pobožnosti svetih očenašev, ter klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Za liturgiju, muziku i pjevanje skrbio se je kapelan mag. Ivan Vukčević. Karakteristično je bilo, da su i liturgija i pobožnosti bile na gradišćanskom hrvatskom jeziku, ča je bila prilika, da se voditelj, ali i nadbiškup Uzinić, upoznaju bliže s ovim jezikom, bogatstvom liturgijske muzike i liturgijskoga izražaja Hrvatov Gradišća, ki jur peto stoljeće čuvaju svoju vjeru i jezik i čije jerbinstvo ne prestaje, da fascinira sve, ki dojdu u susret s njim.

Slike: -gk-